-Piše: Vojislav Bulatović

Prvi maj. Praznik sa bogatom istorijom: istorijom klasnih sukoba, burnih događaja, istorijom revolucionarnih zahtjeva i manifestacija, mirnih i krvavih borbi za radnička prava. On je barometar napetosti i konfliktnosti društvene strukture u najvažnijoj sferi za opstanak i razvoj društva – u sferi rada kao ključnog faktora društvene integracije. U novom vijeku, u vijeku razvijene robne proizvodnje i urbanizacije življenja, Prvi maj je tradicionalno javna manifestacija s podrškom države u mjeri u kojoj su to dozvoljavali društveno-istorijski uslovi. Ta manifestacija, po pravilu, skreće pažnju na položaj i probleme radničke klase i njenih najugroženijih djelova.
Nedavno je proslavljen (obilježen) još jedan Prvi maj, koji zvanično slovi za Međunarodni praznik rada. Za početak ovog izlaganja da “nagrnem” malo “materijala” sa ovogodišnjeg manifestovanja ovog praznika, kako su te mediji prenijeli. Na lokalnom nivou, pa i regionalnom, malo je bilo slavlja i demonstracije kolektivne radničke svijesti. S obzirom na tranzicijski proces našeg društva i vrlo težak položaj radnika u svim segmentima društvene podjele rada, morao se više ispoljiti stav o sopstvenom društvenom položaju. Nejaki i razjedinjeni sindikat oglasio se preko medija sa javnih mjesta, gotovo bez prisustva svoje baze, koja je tog dana bila uglavnom zauzeta na radnim mjestima. Radnički praznik osporen je voljom poslodavaca, što nije u duhu evropskih stremljenja naše države. Poštovanjem sopstvenih propisa – problem koji sindikat najčešće potencira, svaka država dokazuje svoj autoritet i odgovornost. Zahtjevi sindikalnog rukovodstva za povećanje plata i minimalca, zahtjevi za poštovanje propisa o radu i sigurnosti radnog mjesta – eto vrha “strijele” upućene prema državnim institucijama koje brinu o sferi rada. Na međunarodnoj sceni bilo je više energije protesta i pokazivanja otpora da se redukuju radnička prava (Francuska, Grčka, Turska). Takozvani ljudski resurs često je na udaru raznih reformskih projekata bilo da se redukuju prava radnika, bilo da se otpuštaju ili im se umanjuju plate.
Istorijski gledano, sve do kataklizme socijalizma u Evropi ta manifestacija je imala energiju bunta i prijetnje sistemu pošto su je podržavale i usmjeravale jake ljevičarske stranke sa revolucionarnim parolama. Iz tog ambijenta učvršćivala se sve veća sumnja i podozrenje kod sistemskih oslonaca (nosilaca vlasti) prema ovom prazniku i njegovim protagonistima.
U socijalističkim zemljama Prvi maj se slavio kao državni praznik s naglaskom na državu i njenu moć, koju grli cjelokupni radni narod u čijem središtu je radnička klasa kao temelj socijalizma. Protesti i demonstracije nezadovoljstva bili su iključeni iz ove manifestacije iako je i za to bilo razloga. To se nije uklapalo u logiku funkcionisanja sistema: radnička klasa je po ustavu subjekt vlasti pa su joj institucije sistema bile na raspolaganju! Bogatstvo sadržaja slavlja trebalo je da prikaže javnosti temeljnu vrijednost i dostojanstvo rada u zemlji „radnog naroda”, gdje se čupaju korijeni klasne reprodukcije društva. Parade, smotre, akademije, nagrade (prvomajske), takmičenja, radnička druženja i kolektivna slavlja, radni uspjesi... Sav ovaj repertoar imao je za cilj da predstavi punoću revolucionarne pozicije radnog čovjeka. Ako za trenutak zanemarimo ideološki značaj i karakter ove manifestacije u socijalizmu, mogli bismo se složiti da je ovakav pogled na manifestaciju s nivoa globalne zajednice neki mogući model za slavljenje rada uopšte i promocije radnih vrijednosti. Nakon tri protekla vijeka burnih i krvavih klasnih sučeljavanja, sučeljavanja rada i kapitala, nakon „izleta u budućnost“ i stropoštavanja u realnost rada i kapitala na evorpskom kontinentu, mnogo toga se umirilo, pozicioniralo, prestrojilo i oslobodilo nerealnih snova. Štaviše, evropski bezbjednosni štit podigao je nivo spremnosti i gotovosti prema bivšem „centru svjetske revolucije“ – Moskvi. Parola o slobodnom tržištu robe, radne snage i kapitala potpuno je relativizovala položaj nacionalnih proletarijata kao organizovane radne snage. Nekadašnji poziv: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ sada zvuči zbunjujuće. Sadašnji poziv na jedinstvo, u stvari, znači kretanje duž meridijana i paralela, što bi se moglo prevesti kao: „Proleteri svih zemalja – šetajte se!“ Međutim, ni to ne funkcioniše bez otpora na liniji: nacionalno (lokalno) – globalno. Kapital i ovdje ima inicijativu: on mjeri na koji način će privući šaroliko lokalno-regionalni proleterijat. Mjesto spajanja rada i kapitala biće odvagano na vagi profitne stope. Svjedioci smo paradoksa da mu ne smeta ni „socijalistički” proletarijat Kine! Nerazvijene zemlje, gdje se radi za sitnu „lovu“ i bez komfora radnog mjesta kao u Evropi, licitiraju ko će prije unajmiti svoju radnu snagu, pa šta košta! Donald Tramp kaže: „Amerika na prvom mjestu!“ Želeći kao političar i domaćin Bijele kuće da zadovolji svoj narod, da mu vrati poslodavce globaliste koji prvo treba da pospreme svoju kuću. To su dvosmjerni tokovi globalnih kretanja! Kako u tom globalnom „mikseru“ slaviti rad i njegove plodove? Rad koji je stvorio i koji stvara čovjeka! Karl Marks, koji je tako nadahnuto pisao o otuđenom radu, rekao bi možda: ovo je kraj predistorije, vrijeme je za komunizam! Ali, ne nužno sa komunistima, kao u skandinavskim zemljama, Švajcarskoj, Japanu i sl. Ili negdje s komunistima kao u Kini... Ko zna, sve je moguće!
Socijalisti, a naročito komunisti, podigli su na najviši nivo stepen zahtjeva za solidarnošću podruštvljavanjem svih važnih procesa i funkcija u društvu. „Infracrveno“ (kao ljudska bliskost i toplina, jer smo svi ljudi) je nadgrađeno sveopštom bliskošću što se na simboličkoj ravni predstavlja kao crveno! Socius (drug) je izražavao bit jednog novog odnosa među članovima jedne zajednice. Egalitarizam (jednakost) je filozofija i praksa tog novog društvenog bića čovjeka što je u zemljama socijalizma zadavalo najviše glavobolje kreatorima sistema. Ne vjerujemo da zahtjevi radnih ljudi, bilo gdje da rade, mogu biti mnogo udaljeni od ovih idealnih projekcija u budućem vremenu.